Croatian Radiotelevision Jazz Orchestra

Vec se dulje vrijeme u krugovima nekih glazbenika i medija govori i piše o etnojazzu kao novom i dobrodošlom stilskom pravcu koji bi trebao brisati neke granice u toj, navodno klasikom zasicenoj, glazbenoj sferi. Taj se pojam vec polako i (ne)opravdano uvlaci i u jazz-terminologiju, cemu bi prema nekima kao jedna od potvrda trebalo pridonijeti i najnovije izdanje nakladnika slike i zvuka Orfej, koji nam pod naslovom JazzLa(n)do donosi DVD-zabilježbu jednog od prošlogodišnjih koncerata iz ciklusa Big banda HRT, održana u organizaciji Glazbene proizvodnje Hrvatske radiotelevizije u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog 18. svibnja 2008. U ovom je slucaju dakako rijec o necem posve drukcijem.

Glavni su akteri JazzLa(n)doa, svakako nesvakidašnjega glazbenog projekta, Big band HRT-a pod ravnanjem šefa dirigenta Silvija Glojnarica i naš proslavljeni Ansambl narodnih plesova i pjesama Lado, nekad i još danas jedan od respektabilnih i uspješnih izvoznih artikala naše kulture. Do neocekivane zamisli spoja tih dvaju po mnogocemu razlicitih korpusa došlo je jamacno i zbog cinjenice što se Big band HRT-a tijekom svojih sezona tematski malko iscrpio te je valjalo posegnuti za necim novim i izvornim. A u tu je ne baš jednostavnu glazbenoscensku fuziju hrabro zagrizao Silvije Glojnaric, upustivši se u realizaciju programski i aranžerski zahtjevna zalogaja. Zadatost je s jedne strane bila specificnost big band jazza, a s druge program skladbi i obrada primjerenih zadovoljenju etnickih zahtjeva ansambla Lado, što je on uspio na najbolji nacin zadovoljiti. Glojnaric se naime kao clan legendarnoga Zagrebackog jazz kvarteta još dobro sjeca nekadašnjih jazz-interpretacija tog sastava s korištenjem elemenata folklorne melodije i metra, ponajviše u skladbama So maki sum se rodila i Vardar, koje su tada ponajprije zbog improvizacija u 5/4 i 7/4 metru plijenile pozornost i nekih najistaknutijih svjetskih jazz-glazbenika. Sad su druga vremena i drugi ansambli u pitanju te je svakako vrlo izvoran projekt JazzLa(n)do nešto posve drugo. Koncept je to nove glazbenoscenske sinteze u pokušaju zbližavanja dvaju glazbenih idioma, što je svakako iskorak u djelovanju spomenutih korpusa. Tim je nastojanjima bio podreden i program koji zapocinje temom i aranžmanom Silvija Glojnarica Aplauz, a nastavlja se obradama skladbi iz domena naše popularne i narodne glazbe u rasponu od Dobro mi došel prijatel Vilibalda Cakleca, preko Starih splitskih plesova i Klincek stoji pod oblokom do Hvala vam stare majke iz ciklusa Emila Cossetta te medimurskih narodnih Faljila se Jagica i Med Murom i Dravom. Glojnaric je aranžirajuci i dirigirajuci svu tu zahtjevnu gradu i harmonizirajuci po svojoj jazz-vokaciji uspješno jednoglasne melodijske linije, obavio velik posao, pri cemu ga nisu iznevjerili vrsni solisti Big banda HRT; sopran-saksofonist Saša Nestorovic, flautist Miro Kadoic, trubac Davor Križic, gitarist Joe Pandur, pijanist Julije Njikoš, tenor-saksofonist Igor Geržina, basist Saša Borovec, bubnjar Marko Lazaric, trombonist Luka Žižic i perkusionist Saša Wozdetsky. S druge su pak strane o pjesmama i plesovima Lada brinuli autor vokalnih obrada Božo Potocnik te koreografi Ivan Ivancan mladi, Zvonimir Ljevakovic i Branko Šegovic, držeci se dakako svojih specificnih kanona, prilagodivši ih u razumnoj mjeri zadanom kontekstu. Taj je nastup imao odjeka i u inozemstvu, kao vrlo originalan u svom tonskom dijelu pohvalio ga je i koordinator za jazz europske radijske unije EBU Daniel Vashon, dok je u dijelu naše publike taj nastup podijelio mišljenja. Unatoc uspjehu toga projekta neka bi preuzetna razmišljanja o glazbenoj revolucionarnosti takvih projekata koji ce generirati nešto novo i stalno u razvoju naše glazbe valjalo uzeti s velikom rezervom. Zanimljivo je da je taj svakako vrijedan i specifican, pa pomalo i riskantan glazbenoscenski projekt doživio svega jedno, zagrebacko izdanje, a nije iskorišten da se predstavi i drugdje. Ovako je s obzirom na spomenute razlike sudionika izglednije da ce sve ostati na razini eksperimenta, na koji ce nas podsjecati samo upravo izašao DVD nakladnika Orfeja, koji je usput receno dio Hrvatske radiotelevizije.

Mladen Mazur
- Vijenac

Programska je razina koncerta rasla prema kraju izazivajuci dobro popunjenu dvoranu na zasluženi dodatak. Sudeci prema najavama ocekuje se da ce nam Big band HRT–a u predstojecoj sezoni podariti još nekoliko kvalitetnih koncerata i gostovanja


U srijedu 17. listopada u studiju Bajsic HRT–a najavljena je, a u nedjelju 21. listopada zapocela sezona 2007/08. ciklusa koncerata Big banda Hrvatske radiotelevizije, prvi put pod ravnanjem multisaksofonista Saše Nestorovica, koji odnedavno dirigentski pult dijeli sa šefom dirigentom Silvijem Glojnaricem. Zanimljivo je da se Big band HRT–a tom sezonom vratio u Malu dvoranu Vatroslava Lisinskog, dok u njegovu studiju Bajsic ove sezone gostuje Big band HGM–a, koji s Prisavljem i nema formalne veze.
Prvi je koncert nove sezone Big banda HRT–a bio programski podijeljen na dva dijela. U prvom je bilo izvedeno pet skladbi Nestorovica, Goodwina i Glojnarica. Pretencioznije djelo Saše Nestorovica, u aranžmanu Silvija Glojnarica, nagradeno od DHS–a 2005, praizvedeno je još prije nekoliko godina u interpretaciji Zagrebackog jazz portreta, doživjevši zvukom znatnu puniju sliku vecega korpusa s vrlo dobrim solistickim dionicama autora, Arsena Ereša, Davora Križica i Julija Njikoša. Nestorovic je i autor vec cuvene Balade In As, a jedina je skladba stranog autora, Goodwina, u prvom dijelu bila Mueva Los Huesos, izvedena u latinskoamerickom ugodaju.
Saša Nestorovic u tom je dijelu koncerta kao solist prvi put predstavio turski narodni instrument, zurnu (ne zurlu!), kombinaciju usnika oboe i drvene frule, postigavši zvukovnu novost.
Završetak je prvoga dijela koncerta pripao dvjema, vrlo korektno i s osjecajem izvedenim skladbama i aranžmanima Silvija Glojnarica: Sun Ergos i Mystic Blues. Prvu je Društvo hrvatskih skladatelja nagradilo 2003, dok je za stilski profiliran delta–blues Mystic Soul autora nadahnuo orkestar Dukea Ellingtona. Efektan uvod sordinirane trube i ovaj je put izvrsno odsvirao Davor Križic, a zapaženu su ulogu u izvedbi imala i dvojica trombonista orkestra, Zvonko Košak i Marin Ferketin. Bio je to ilustrativan i džezisticki najprimjereniji završetak prvoga dijela koncerta.
U drugom je uz Big band HRT–a kao gost nastupio trio austrijskog Hammond–orguljaša Raphaela Wressnika s gitaristom talijanskoga podrijetla i americkog školovanja Enricom Crivellarom te pouzdanim svingerskim bubnjarem Lukasom Knöflerom, pa u tom trenutku pozornicu napuštaju clanovi Big banda, gitarist Zvonimir Majdak i novi bubnjar orkestra Marko Lazaric. Za pocetak su efektnoga seta predvodenog klasicnim zvukom Hamondovih orgulja modela B–3 i rotirajucih zvucnika Leslie bile odabrane dvije skladbe, Sugar Stanleyja Turrentinea i Eight Counts For Rita Jimmyja Smitha, posvecene autorovoj supruzi, obje uzete iz prepoznatljiva americkog tenor & organ sounda. Bilo je odmah ocito da Raphael Wressnig, jedan od malobrojnih europskih jazz–orguljaša, nastavlja tradiciju Jimmyja Smitha, Richarda Groovea Holmesa, Charlesa Earlanda pa cak i Joea De Francesca, dok je gitarist Enrico Crivellaro rodom iz Padove, premda ima iskustva s nekim autenticnim americkim obojenim blues–interpretima, na razmedi elektrificirana bluesa cikaškog tipa i rocka. Slijedilo je potom šest aranžmana Silvija Glojnarica, autora koji, kad je swing u pitanju, teško da ce pogriješiti, što je bilo uocljivo vec u izvedbi Wressnikova i Crivellarova originala, Wally’s March, a nastavilo se u temi Cherokee, koju ne bismo nikako smjeli miješati s istoimenim jazz–hitom tradicionalnoga jazza. Neizbježne blues–teme u tom kontekstu, Speedin u srednjebrzom i West 43 St. Blues u laganijem tempu, samo su potvrdile vrlo dobru korelaciju Wressnikova Organ Trija i Big banda HRT–a. Programska je razina koncerta rasla prema kraju sa još dvjema efektnim swing–izvedbama, A–Level i Boom Bello, izazivajuci dobro popunjenu dvoranu na zasluženi dodatak, koji ocito nije bio predviden, pa su glazbenici ponovili aranžman bluesa Spedin’. Sudeci prema najavama s tiskovne konferencije ocekuje se da ce nam Big band HRT–a u predstojecoj sezoni podariti još nekoliko kvalitetnih koncerata i gostovanja.
- Vijenac

60. obljetnica Big banda Hrvatske radiotelevizije

U velikoj Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski, u nedjelju, 14. sijecnja, cjelovecernjim je koncertom šezdeseti rodendan proslavio Big band Hrvatske radiotelevizije, svrstavši se medu najstarije orkestre takva profila u svijetu. Praksa je, ponajprije medu nekim radijskim i televizijskim kucama, da u svom sklopu imaju orkestar klasicnoga big band sastava, kojima je temeljna zadaca zadovoljavanje široka raspona programskih potreba maticnih postaja. Ta obljetnica, kao i postojanje brojnih drugih europskih big bandova, da i ne spominjem procvat takvih korpusa u njihovoj maticnoj domovini, Sjedinjenim Državama, najzorniji je demanti nekih jazz–strucnjaka koji su tijekom dvadesetak godina prošloga stoljeca big bandu kao formaciji u jazzu proricali sumrak, pa i postupan nestanak.
Plesni orkestar Radija Zagreb, poslije Plesni orkestar Radiotelevizije Zagreb, potom Plesni orkestar Hrvatske radiotelevizije, te napokon Big band Hrvatske radiotelevizije, bio je na inicijativu tada politicki jakoga glazbenika, nekadašnjeg jazz–kornetista Zlatka Cernjula, osnovan u sezoni 1946/47. i bio je logican nastavak radijskih korpusa Božidara Mohaceka i nešto kasnije Plesnog, odnosno Zabavnog orkestra hrvatskoga krugovala. Bio je tu i utjecaj orkestra Glenna Millera, koji je nakon završetka Drugoga svjetskog rata motivirao nastanke i nekih drugih big bandova. Tijekom godina za dirigentskim su se pultom orkestra, nakon Zlatka Cernjula, mijenjali Milivoj Körbler, Miroslav Killer, Miljenko Prohaska, koji je orkestar vodio tridesetak godina, potom Nikica Kalogjera, krace vrijeme Ladislav Fidri, a deset posljednjih godina orkestrom uspješno ravna skladatelj, aranžer i dirigent, nekad istaknuti zagrebacki bubnjar Silvije Glojnaric. Prvi je dio slavljenickoga koncerta Big banda HRT–a pokušao sublimirati sve povijesne i programske zahtjeve, posvetivši ga prošlim vremenima, što je dakako bila nemoguca misija. Taj dio s trima iznimkama, izvrsnom izvedbom veterana orkestra, krilnicara Lacija Fidrija, originala Song for Dizzy, nazvana za ovu prigodu My Favourite Jam, Glojnariceva bluesa Mystic Soul s efektnim growl solom trubaca Davora Križica, i vec desecima puta ponavljanom baladom Miljenka Prohaske Intima koju je otpjevala Gabi Novak, zapravo i ne sudi u ovu rubriku. Ali zato u ovaj okvir itekako pripada drugi dio koncerta, u kojem je Big band pratio Jamieja Davisa, izvrsna americkog vokalista, nasljednika legendarnoga Joea Williamsa u orkestru Counta Basieja, izbrušena u najboljoj školi crnackih crkvenih zborova, rhythm & blues–grupama, i u velikom jazz–orkestru. Raskošni je bas–bariton opuštena Davisa podsticao naš big band tijekom programa sastavljena od balada Night and Day, The Very Thought Of You, My Kinda Love, i glasovite My Funny Valentine, a da ne spominjem swingerske aranžmane tema Come Fly With Me, Straight, No Chaser i How High the Moon te one klasicnih blueseva, Allright, OK, You Win i kao dodatak Every Day I Have The Blues. Sve su sekcije našeg orkestra funkcionirale besprijekorno, a napose su se iskazali solisti: Davor Križic, truba i krilnica, Saša Nestorovic i Željko Kovacevic, tenor–saksofoni, Arsen Ereš i Miro Kadoic, alt–saksofoni, Julije Njikoš, glasovir, te mladi trombonist Luka Žužic. Program je sigurnom rukom vodio Silvije Glojnaric, dokazavši još jednom da su najbolji dirigenti big bandova glazbenici koji su po vokaciji džezisti. Tako bi snimke ovoga koncerta, s obzirom na visoku razinu izvodenja, mogle bez intervencija biti objavljene na CD–u, a orkestar je još jednom potvrdio opravdanost svoje opstojnosti, premda mu je egzistencija tijekom tih šezdeset godina nekoliko puta došla u pitanje.
- Vijenac

Bogata tradicijska glazbena baština Hrvatske neiscrpan je izvor hrvatskim jazz-glazbenicima koji su još od šezdesetih godina prošlog stoljeca, okupljeni u Zagrebackom jazz kvartetu, poceli pisati glazbu inspiriranu tradicijom krajeva iz kojih dolaze. Druženje s vodom sastava Modern Jazz Quarteta, Johnom Lewisom, imalo je velik utjecaj na uvjerenje Boška Petrovica da se jazz-glazba može prilagoditi etno stilovima i njihovim podnebljima. Te su ideje u današnje vrijeme snažnog povezivanja i stapanja najrazlicitijih utjecaja jedan od, rekli bismo, stupova ocuvanja razlicitosti koje pojedine kontekste cine jedinstvenim i prepoznatljivim. Ti su konteksti dakako, nizom promijenjenih uvjeta kroz vrijeme neupitno skloni mijenama, no matrica je uvijek tu, a to dokazuje i ovaj album. Baciti novo svjetlo na vec poznate napjeve ili otkriti neke zaboravljene i manje istaknute, uciniti ih zanimljivim, svježim i time ih otvoriti novom krugu slušatelja, te ucvrstiti njihovu trajnu vrijednost, velik je izazov. Jazz orkestar HRT-a posljednjih nekoliko sezona svoja je vrata otvorio novim aranžerskim vjetrovima koji su, baš kako je to u prošlosti bio slucaj s nastankom pojedinih napjeva, donijeli nove utjecaje, estetike i promišljanja pisanja za big band formaciju. ? ?Taj se proces osobito dobro ogleda u koncertu Nove skladbe za Jazz orkestar HRT-a koji je iskristalizirao neke od najistaknutijih mladih aranžera uz prokušane i pouzdane snage srednje i starije generacije. Njihove snažne autorske i aranžerske sposobnosti bile su impuls koji je dao konacni sud za realizaciju albuma hrvatskih tradicijskih napjeva. Uz promjene u sastavu Jazz orkestra HRT-a u posljednjih nekoliko sezona, uz odlicne postojece soliste na ovom albumu poput Ereša, Križica, Kovacevica i Nestorovica, svojom su se kvalitetom nametnuli i novopridošli Bocic, Hauser, Kaplowitz, Lazaric, Penava i Sterpin. Uz ostale clanove, sadašnji sviracki potencijal Orkestra je velik, što je neke kronicare koji prate Jazz orkestar HRT-a od njegovih pocetaka navelo naakljucak da zvuci najbolje u svojoj šezdesetpetogodišnjoj povijesti. ? ?Stilska šarolikost izricaja petorice aranžera na albumu U sredi našeg sela skladno se dopunjuje s raznorodnošcu izabranih pjesama iz šest regija: Dalmacije, Istre, Medimurja, Podravine, Posavine i Slavonije. Svojevrsno je to putovanje i kroz povijest pisanja za big band, pocevši od &bdquonew orleansa" s naslovnicom U sredi našeg sela, preko &bdquobasie" inspirirane adaptacije napjeva Klincek stoji pod oblokom i &bdquoevansovski" usmjerenog aranžmana Medimurskih zdenaca, sve do suvremenih strujanja poput onih u aranžmanima skladbi Luke Žužica i Andreasa Marinella okrenutih istraživanju novih ritmova, kao što je hip-hop i zvuka koji je na tragu onoga što rade istaknuti americki big band aranžeri poput Jima McNealyja, Alana Baylocka ili Sherisse Rogers. U tom se smislu iz spomenutog konteksta izdvaja ono što je na albumu ucinio Zoran Šcekic, prije svega prilagodivši instrumentalne, plesne forme instrumentalnoj formaciji big banda i približivši se estetici suvremenih klasicnih strujanja, od kojih neka propituju svoje ranije uzore, poput Bacha (Istarski ples). Zanimljivost cijelom projektu daje i medunarodna crta aranžerskog tima, tj. dvojice od njih, Joea Kaplowitza (SAD) i Andreasa Marinella (Italija), koji su slijedom životnih okolnosti svoj dom našli u Hrvatskoj, pa i u tom kontekstu možemo promatrati njihov pristup izboru i obradi ovdašnjih tradicijskih napjeva. To je još jedna potvrda kako ovaj geografski i kulturološki prostor nastavlja višestoljetnu tradiciju susreta, dijaloga i interakcije razlicitosti, tvoreci u slucaju albuma U sredi našeg sela vrijedni glazbeni amalgam, koji na medunarodnoj sceni može na više nego primjeren nacin biti jedna od hrvatskih glazbenih razglednica.

- jazz.hr